Reci onima koje budesh volio poslije mene da su ochi tvoje vec jednom osvojile svijet. I ruke da su tvoje rastvorile okean, podijelivshi ga na dva dijela.
Onima koji te budu ljubili u nocima bez sna, ispripovijedaj: ja vec prodjoh zemljom u kojoj nasta potop. I vidjeh lice utopljenika. Tijelo mu bijashe poput chigre vitko. Ali srce njegovo bijashe lomacha.
Prichaj onima koji te budu slushali, o izvoru gubavih. O logu u kojem ostadosmo nejach. O planinama na koje se uspinju mnogi, a chije vrhove gledaju tek izabrani. O cvijecu, prichaj, koje zasadismo u gudurama skrivenim. Istom, kako veliko je i okrutno disanje zemlje. I o tome kako je uzaludno prkositi samoci trava.
Intenzivno razmišljam kada smo i zashto prestali vjerovati u bajke?
Ako ti jednom opet, u nocima balzaha, lahor ledeni probudi misao sjetnu, ne sumnjaj: bicu tvoja sve dok me bude makar bilo u obrisima tvoje sjene
Нема коментара:
Постави коментар